16.04.18

Poslijedoktorandske ( i ponešto osobne) refleksije o višejezičnosti u Osijeku

By Klara Bilić Meštrić

Osijek (mađ. Eszék, njem. Esseg an der Drau) je grad u istočnoj Hrvatskoj. Smješten je u ravnici na desnoj obali rijeke Drave između 16-og i 24-og kilometra od ušća u Dunav. Najveći je grad u Slavoniji, četvrti po veličini grad u Hrvatskoj te sjedište Osječko-baranjske županije. Grad je industrijsko, upravno, sudsko i kulturno središte. Osijek čini 7 gradskih četvrti: Tvrđa (stari grad, izgrađen većinom u 18. stoljeću), Gornji grad, Donji grad, Novi grad (uključujući naselje Sjenjak), Industrijska četvrt, Retfala i Jug II. Osijek je grad s najviše zelenila i zelenih površina u Hrvatskoj; na području grada nalazi se 17 parkova u ukupnoj površini od 394.000 m². (Wikipedija, slobodna enciklopedija)

Izuzmemo li citat s Wikipedije, ovaj ću osvrt početi s par osobnih sjećanja vezanih uz višejezičnost. Sjećam se odrastanja u Retfali, negdašnjoj mađarskoj četvrti i mog tihog divljenja prema ljudima koji su govorili taj jezik. Mada, moram biti iskrena, meni jezik nikada nije bio na prvom mjestu, prvenstveno su mi to bili ljudi. Kakav je to osjećaj biti drugi i odrastati u drugačijem jeziku i u drugačijoj kulturi? Možemo li se ikada do kraja razumjeti ako su naše jezične i kulturološke pozadine drugačije? I onda varijacije na temu – možemo li ikada do kraja savladati neki drugi jezik i sva ona pozadinska značenja koja taj jezik nosi? Sjećam se brojnih neartikuliranih pitanja koja su me vukla prema drugim kulturama, i koja su mi, ne na posve afektivan način, i dan-danas jednako bitna. Moji su me baka i djeda, baš kao i moji roditelji vodili sa sobom po svim dijelovima ondašnje države, a mene su nepoznati govori, koje smo onda sve promatrali kroz jedan zajednički nazivnik, svi jednako inspirirali za mnoga odgovorena i neodgovorena pitanja. Sjećam se da su i tada postojali tabui – prikrivena pravila o tome koje se riječi gdje mogu izgovoriti i sjećam se britkih objašnjenja mojih roditelja, tek toliko da zadovolje moju djetinju znatiželju (nemojte nikada potcijeniti implicinto znanje djeteta). Jezik je već tada sve otkrivao, prije same materijalizacije rata i svega ostaloga.

Jedan se od najupečatljivijih posjeta nije dogodio negdje daleko. Djeda me odveo na svoj ranč u blizini Osijeka na kojem je dopustio Ciganima da razapanu svoje šatore. Sjećam se kako sam sjedila u jednom od tih šatora i igrala se s djecom i ženama. Češljale su me i zagledavale se u mene, kitile me svojim nakitom, trudile se ugoditi mi. Tada nisam bila svjesna, ali danas mi se čini da sam bila iznimno privilegirala – privilegirana što sam sjedila u ciganskom šatora, posjećivala sve te dijelove ondašnje zemlje i slušala raznolike govore. Tada su nam drugi dolazili u kuću ili su mene vodili njima, i, na koncu, nije to bila samo otvorenost moje obitelji zbog koje sam postala svjesna tog heteroglosičnog svijeta, bio je to zapravo cijeli moj grad. Taj je svijet s vremenom postao predmetom mojih istraživanja. Kao i s ciganskom obitelji ili mađarskom baštinom u gradu, nije bilo potrebno ići daleko da se susretnem s tim svijetom. Ispod ujednačne jezične površine, moj je grad skrivao očaravajuće višejezično i višekulturno bogatstvo.

Gradska i sveucilisna knjiznica Osijek, Arhiva

Upravo je to bogatstvo Osijeku donijelo sudjelovanje u europskom projektu za cjeloživotno obrazovanje LUCIDE – Languages in Urban Communities – Integration and Diversity for Europe – Jezici u urbanim zajednicama – integracija i raznolikost za Europu. U sklopu projekta sudjelovalo je dvanaest europskih gradova i dva prekooceanska partnera (Sveučilište u Melbournu i Sveučilište u Ottawi), među kojima i Osječko sveučilište, odnosno Fakultet odgojnih i obrazovnih znanosti. Cilj je projekta bio istražiti višejezične prakse i jezične politike u pojedinim gradovima i državama da bi se izradile smjernice za njegovanje višejezičnosti. Okosnicu istraživanja činili su intervjui s mjerodavnim osobama – kreatorima jezičnih politika i njihovim korisnicima u pet društvenih sfera; ekonomskoj, javnoj, urbanoj, obrazovnoj i osobnoj. Istraživanje u Osijeku, koje sam provela s profesoricom Ljiljanom Kolenić s Filozofskog fakulteta, pokazalo je kako se višejezičnost promovira na službenim razinama u vidu različitih zakona (posebno Zakonom o odgoju i obrazovanju a jeziku i pismu nacionalnih manjina), ali da stvarne inicijative u gradu nedostaju.

Gradska i sveucilisna knjiznica Osijek, Arhiva

Izuzetak ovome rad je Gradske i sveučilišne knjižnice u Osijeku, pogotovo gospođe Suzane Biglbauer i gospodina Siniše Petkovića koji već godinama obilježavaju Međunarodni dan materinskog jezika Festivalom jezika, slavljem višejezičnih praksi kroz radionice i predavanja te završnom manifestacijom – Festivalom jezika. Riječ je o festivalu u kojem osječke i slavonsko-baranjske nacionalne manjine imaju priliku predstaviti svoj rad na svojim jezicima. Cijeli je tjedan jedinstvena prilika u kojoj Osječani mogu čuti priče i predstave na mađarskom, srpskom, romskom (bajaškom), ruskom, slovačkom i rusinskom svojih sugrađana i sugrađanki.

Moderan Osijek: Fotograf Ivan Rajs

Vezano uz projekt, pod pažljivim mentorstvom prof. Dine Mehmedbegović s londonskog Instituta za obrazovanje (Institute of Education), napisala sam i svoj doktorski rad u kojem sam proširila istraživanje intervjuima s učenicima osječkih škola koji njeguju svoje jezike u jednom od manjinskih modela obrazovanja. Istraživanje s djecom i mladima pokazalo je kako oni doživljavaju svoj jezik kao osobni kapital, ali ne i kao kapital šire zajednice. Osim toga, istraživanje je pokazalo kako do rekonstrukcije zajednice nakon rata ‘90-ih nikada nije ni došlo. Daljnji trend iseljavanja iz grada samo potvrđuje zaključke tog istraživanja.

Iako je službena istina, barem prema popisima stanovništva, da se u Osijeku govori gotovo 20 različitih jezika, za Osijek se danas teško može reći kako se radi o višejezičnom gradu. Na ulicama se, osim pokojeg turista, čuje gotovo isključivo hrvatski, dok su brojevi upisani u popise stanovništva tek relikt prošlosti, a ne zrcalo žive riječi. Službeno je prema popisu iz 2011. u Osijeku živjelo tek nešto malo više od 80 000 stanovnika, dok ih je prije rata Osijek bilježio oko 100 000. Popis iz 2020. očekuje se sa strepnjom.

Povijest 20. stoljeća grada, povijest je polaganog (ali na mahove, i posve dramatičnog) gubitka grada – jezičnog i ljudskog (jednog bez drugog ni nema). Gramatike, rječnici i brojne knjige i novine koje su izlazile na nekoliko jezika tek su spomenik nekadašnje višejezičnosti, sijecanju kultura, gradu u kojem su se na početku stoljeća uz hrvatski mogli čuti njemački, mađarski, srpski…. U Donjem se i Gornjem gradu više govorilo njemački, dok je Retfala, tada tek predgrađe, a danas sastavni dio grada, bila nastanjena osječkim Mađarima. Ali veliki je dio običnih građana pak govorio esekerskim, autohtonim njemačkim govorom s primjesama hrvatskog, mađarskog i srpskog.

O nestanku tog govora, koji bi nakon Drugog svjetskog rata sigurno parao uši metonimijski uranjajući u neprijateljsko simboličko tkivo, danas još malo svjedoči leksik malobrojnih Esekera, ali i ljudi rođenih u poratnom Osijeku i njihovih potomaka. I ja ću u svom govoru reći ajnfort, šlafrok i šnala, iako nisam Esekerka.

Esekerski je bio govor običnog puka, dok je obrazovaniji i viši stalež prezirao takav egzotični jezični dragulj. O takvoj diglosiji živo govore svjedočanstva stare gospođe Jolan, rođene 1926. Kći mađarskog Židova i austrijske Židovke, sa svojom je obitelji uhapšena 1942. i prebačena u sabirni centar u Tenji, otkud su trebali biti deportirani u Auschwitz, ali ju je spasila prijateljica čiji je otac tada bio na visokoj funkciji. Ta ista gospođa Jolan s iskrenim žarom govori o višejezičnosti u svojoj obitelji i Hochdeutschu, na kojem je inzistirao tata, a ne nekoj mješavini ulice (aludirajući na esekerski). I nakon svega, status njemačkog u sjećanjima na obiteljsku povijest zauzima visoko mjesto. Par godina poslije, neki će drugi Esekeri, čiji će manje sretni rođaci završiti u istom onom logoru u Tenji, govoriti njemačkim kao skrivenim jezikom, tajeći ga i sramotno ga, kao i svoje njemačko podrijetlo, skupljati u svoje sobičke, otkrivajući se tek nekome bliskom, skrivajući se i od vlastite djece.

U Osijek se pedesetih i šezdesetih slijeva narod iz svih krajeva SFRJ, najviše iz Zagore i Hercegovine, pasivnih, kamenitih i gladnih krajeva, opustošenih teškim prilikama čiji emigranti sada stvaraju novi grad. Slavonija, žitnica ondašnje Jugoslavije, hrani gladna usta iz kojih se u početku prelijeva ikavica. Čitave nove četvrti nastaju na periferiji secesijskog austrougarskog centra. S njima dolaze i moji preci i nastanjuju, prvo Donji grad, a zatim i Retfalu. Ali, ikavica i egzotični naglasci ubrzo nestaju utopljeni u bratsvu i jedinstvu i, možda češće, u “bijelom rasizmu” (hijerarhijska ljestvica naglasaka otporna je i čvrsto postavljena) i 1983. kad krećem u prvi razred osnovne škole Vladimir Nazor u Retfali, ne čujem razliku u govoru moje bake i učiteljica u školi.

2018., nakon dvadeset godina proživljenih u Zagrebu, i dalje me netko pita jesam li iz Osijeka. Prepoznatljivi govor grada ogleda se u onome što prosječni slušalac naziva “razvlačenjem”. Osječko razvlačenje, ne više mi prozirno i neutralno kao nekad, sad čujem i sama (godinama izložena kajkavskom narječju moje nove obitelji) i susprežem se pitati konobare, trgovkinje i druge majstore čije usluge po Zagrebu koristim – jeste li iz Osijeka. Novine vrište kako se to “razvlačenje” rasipa po cijeloj Europi, posebice Londonu i Dublinu s kojima je Osijek ponekad izravno povezan majušnim aerodromom.

Pitanje je kako i koliko će se nastaviti takav trend. Djeca mojih prijateljica koje su ostale u Osijeku najčešće uče engleski kao prvi strani jezik, a zatim njemački, talijanski ili francuski u redovnim školama ili školama stranih jezika. Osječka klasična gimnazija, kao i prije dva stoljeća, podučava najizvrsnije osječke gimnazijalce latinskom i grčkom. Neki osvješteniji roditelji šalju djecu u mađarske vrtiće i kada slušam te mališe kako tečno izgovaraju taj – koliko god fizički blizak – toliko nerazumljiv jezik, ne mogu ne osjetiti divljenje i nadu. Nadu za jezike, ljude i grad, grad čije bogatstvo povijesne raznolikosti i prihvaćanja može i dalje služiti kao model otvorenosti kojim se Europa toliko trudi postati.


About the author

Klara Bilić Meštrić

Klara Bilić Meštrić currently works as a post-doc research fellow at the University of Zagreb, Department of Croatian Studies, where she teaches courses EAP and Language, Power and Identity. From 2015 to 2016 she lead the ESF project Promotion of multilingualism in Zadar: Ethnolinguistic vitality of the Zadar Arbanasi community. She also participated in the EU-funded project LUCIDE- Languages in urban communities – integration and diversity for Europe from 2011 to 2014 studying linguistic diversity and language policy in the city of Osijek, within the scope of which she completed her PhD thesis. Her research interests include language policy, language and identity, educational linguistics and action research.

BlogAll posts

04.07.18

Languages and penalties

When I was speaking last June in Entebbe, Uganda, at the Congress of the Society of More

19.06.18

‘Where do you come from?’: UN World Refugee Day

Wednesday, 20th of June, is the United Nations’ (UN) World Refugee Day, which was established in More

20.05.18

The Sima effect

Why different questions produce different answers (not only in bilingualism research) I don’t know how many More

11.04.18

Gubitak i njegovanje jezika u porodicama migranata

Blog za UN-ov Međunarodni dan migranata, 18. decembra ‘Nemoj govoriti na našem jeziku kad dođeš po More